Može li se trenirati u teretani s ozljedom, bolovima ili drugim medicinskim stanjem?

Često mi prilaze osobe koje bi voljele započeti s treninzima, ali strahuju od pogoršanja svog stanja radi ozljeda, bolova i drugih medicinskih problema. Često napominju kako prvo moraju „riješiti sve probleme“, pa tek onda krenuti. Ali istina je da, kada bismo čekali savršene uvjete, većina ljudi nikada ne bi započela s treningom.

Postoji duboko usađen mit kako je najgore početi trenirati ako ti je “nešto” i u jednu ruku se slažem, ali odluka ne može biti crno-bijela. U većini slučajeva trening je moguć, ali ne bilo kakav trening i ne pod svaku cijenu. Ključ leži u razumijevanju vlastitog stanja, pametnoj prilagodbi i jasnim granicama.

1. Problem u tijelu nije isto što i zabrana kretanja

Da u svom radu treniram isključivo ljude bez ikakvih tegoba, bolova ili dijagnoza, iskreno – trenirao bih možda 30 % ljudi. I u većini slučajeva to bi bile osobe mlađe od 25 godina.

Svi ostali imaju nešto. Ozljedu, bol, dijagnozu, stanje koje usporava napredak. I to nije iznimka – to je realnost odraslih ljudi.

Prva i najvažnija stvar: ozljeda ili bolest ne znači automatski potpuni prestanak treninga. U modernoj kineziologiji i rehabilitaciji već se godinama zna da kontrolirano kretanje ubrzava oporavak, dok potpuna neaktivnost često produžuje problem.

Treba prvo dijagnosticirati o kojem se točno problemu radi te po potrebi prvo ga izliječiti. Ako su poduzete sve medicinske mjere i problem i dalje postoji vjerojatno treba početi s treningom kako bi se stanje dodatno popravilo, a ne čekati da se riješi samo od sebe.

2. Kome bi trening bio najpotrebniji?

Pravilno doziran trening ima ključnu ulogu u kontroli simptoma i očuvanju zdravlja kod osoba s kroničnim metaboličkim i hormonskim stanjima te s bolovima i ozljedama raznih tipova poput: Hashimota, masne jetre, inzulinske rezistencije, povišenog krvnog tlaka, PCOS-a, depresije, kroničnih bolova u leđima i zglobovima, osteoporoze.

Ovo su sve problemi koje zapravo nitko ne shvaća preozbiljno jer vrlo često ne zahtijevaju hospitalizaciju osim u ekstremnim slučajevima i možemo relativno normalno funkcionirati usprkos njihovom postojanju, pogotovo uz lijekove i terapiju. Ali sjedilački način života tu ne pomaže i dugoročno ovakav pristup može samo pogoršati stanje.

Tijelo, s vremenom, razvije rezistenciju ne terapiju te isto zahtjeva povećanje doze i tako u krug dok stanje ne postane gotovo nepopravljivo te završava sa zahvatima i prije spomenutom hospitalizacijom. Kako bi upravo to stopirali, potrebna je promjena načina života odnosno početi trenirati i pravilno se hraniti.

3. Kakav trening bi bio potreban?

Najčešća greška koju ljudi naprave je preintenzivno i prečesto treniranje od samog početka u želji da se što prije “dovedu u red.” Preintenzivan trening za takve osobe nije rješenje. Jaka i česta upala u tijelu ne ide u korist nego može napraviti više štete nego koristi. Zato se intenzitet prilagođava. Trening mora postojati, ali mora biti odmjeren, kontroliran i usklađen s osobom. Cilj nije iscrpiti tijelo, nego ga ojačati bez dodatnog stresa.

Slično vrijedi i za ozljede. Ako netko ima problem s koljenom, naravno da nećemo raditi vježbe koje izazivaju bol. Nećemo forsirati čučnjeve ako nisu prikladni u tom trenutku. To ne znači da se noge ne treniraju – znači samo da se treniraju na drugačiji način, kroz vježbe i opterećenja koja su u tom trenutku sigurna i korisna.

I za jedne i za druge preporučio dva do najviše 3 treninga tjedno s fokusom limitiranje intenziteta i pronalaska pokreta koji ne pogoršavaju stanje, već pomažu u rješavanju istih. Najčešće se radi o kombinaciji treninga snage i hipertrofije s utezima i na spravama, te blagim kardio vježbama za kondiciju i dodatno izgaranje kalorija.

4. Kako bi taj trening izgledao?

Uzmimo za primjer žensku osobu u 30-ima s blagim Hashimotom i bolovima u donjim leđima. Radi duge neaktivnosti krenuli bi s 2 treninga tjedno, u jednom bi se treniralo gornji dio tijela, a u drugom noge. Prije svakog treninga potrebno je napraviti vježbe zagrijavanja koji otprilike traju 5 minuta

Zatim bi pokušao pronaći vježbe koje jačaju ključne mišiće u tijelu, a ne opterećuju kralježnicu.